Hinduizam

Hinduizam je drevna azijska religija èiji poèetci sežu iz razdoblja od 16. do 15. stoljeæa prije Hrista, koja je zapoèela svoj razvoj u Indiji, gdje je i danas glavna religija. Indijci, meðutim, radije govore o vjeènom uèenju i zakonu (sanātana dharma), jer je naglasak na naèinu života više nego na naèinu mišljenja.
Persijska rijeè Hindu dolazi od sanskrtske rijeèi sindhu (što znaèi »indijska rijeka«, rijeka Ind) te su veæ u 5. stoljeæu Persijanci rijeèju Hindus imenovali stanovnike indijskog potkontinenta. Rgveda spominje zemlju Indoarijaca kao Sapta Sindhu (zemlja sedam rijeka u sjeverozapadnom dijelu južne Azije, jedna od njih je Ind). To odgovara Hapta Həndu u Avesti, svetom spisu zoroastrizma.

Hinduizam je jedna od najvažnijih svjetskih religija,
ne samo zbog procijenjenih 700 milijuna sljedbenika nego i zbog
izrazitog utjecaja na mnoge druge svjetske religije za vrijeme dugog,
neprekinutog razvoja od oko 3500 godina.
Hinduizam je rasprostranjen na prostorima jugoistoène Azije, istoène i južne Afrike, Europe (Ujedinjeno Kraljevstvo), Amerike i pacifièkih podruèja sve do otoèja Fidži. Kroz povijest indijski swami i gurui imali su mnogo sljedbenika, a Hare Krišna skupine danas nalazimo u Europi i u Americi.
Hinduizam nema ni osnivaèa ni proroka. Nema odreðenu crkvenu ili institucionalnu strukturu, ni strogo odreðen credo. Hinduizam je èvrsto isprepleten s predajom o zemlji Indiji, njezinim društvenim sustavom i poviješæu.
Neki smatraju da je hinduizam »savez kultova i obièaja, kolaž ideja i
duhovnih težnji«. Moglo bi se postaviti pitanje radi li se o jednoj
vjeri ili više vjera, jer hinduizam obuhvaæa mnogo razlièitih
vjerovanja i tumaèenja:

• veæina hindusa vjeruje u Boga na ovaj ili onaj naèin; pojedini hindus može štovati jednog boga, nekoliko njih ili nijednog
  
• neki hindusi vjeruju da poštovanje svih živih biæa zahtijeva da budu vegetarijanci; drugi æe žrtvovati životinje za vrijeme hramskih sveèanosti
  
• neki obožavaju Šivu, neki Višnu ili njegove inkarnacije; drugi pak štuju božice stanovnici jednog sela nemaju isto središte vjere, koje æe ujediniti seljake i na drugom mjestu
  

Ipak, za hinduizam je karakteristièna vjera u nizove utjelovljenja, seobe duša ili reinkarnacije i u tome je znaèajna razlika pored svih velikih bliskoistoènih jednobožaèkih religija koje èovjekov život vide kao jednokratan, premda na neki naèin vjeèan, dogaðaj u kojem je naglasak na moralnim odlukama u skladu s Božjim zapovijedima te na njihovoj konaènoj prosudbi nakon smrti. Hindus misli o toku života kroz mnoge egzistencije. To se skriva iza pojma samsara, koji oznaèava tijek života od roðenja do smrti, zatim do ponovnog roðenja – životni ciklus.
Povezan s pojmom samsare jest i pojam karme. Karma
doslovno znaèi »djelo« ili »djelatnost«, a zapravo oznaèava zasluge,
krivnje te posljedice èovjekovih djelovanja u jednom životu. U kojem æe
se sljedeæem utjelovljenju duša naæi ovisi o njenoj karmi. Hindusi
vjeruju da se karma prikuplja i raste, te prenosi kroz mnoga
utjelovljenja. Neki smatraju da se posljedice ranijih djela ipak daju
popraviti pokajanjima i obredima, »odraðivanjem« kroz nagrade i kazne,
te da se na kraju može postiæi mokša ili »osloboðenje« od
cijelog lanca samsare i to kroz odustajanje i odbacivanje od svjetovnih
žudnji i želja, oslobaðanje od neprekidnog kotaèa ponovnog raðanja.
Za sve hinduse sveta je i rijeka Ganges, koja ne napaja samo njihovu zemlju, voda je simbol
beskonaènog života. Stotine tisuæa vjernika obredno se kupaju svakog
dana na njezinim obalama. Najznaèajnije takvo središte jest grad Benares
na Gangesu, koji je ujedno i najsvetiji indijski grad – za hindusa
mjesto na kojem želi umrijeti. Poslije spaljivanja pepeo raspu po vodi
svete rijeke i »život se nastavlja«.
Porijeklo


Najstariji dokazi malenih elemenata hinduizma datiraju se u doba neolitika u rani harappanski period (oko 5500. do 2600. prije Krista).
Najstarija vjerovanja i rituali potjeèu iz pretklasiène ere (1500. do 500. prije Krista) te se nazivaju vedskom religijom. Najstariji hinduistièki tekst jest Rgveda (1700. do 1100. prije Krista, prema lingvistièkim i filološkim dokazima).

Vedsko razdoblje


Moderni je hinduizam nastao iz Veda. Najstarija Rgveda u središtu ima štovanje božanstava kao što su Indra, Varuna i Agni te Soma ritual.
Negdje izmeðu 1500. i 1200. godine prije Krista (nekako u vrijeme kad je Mojsije poveo Izraelce iz Egipta) divlja arijska plemena na bojnim su kolima zauzela Indiju, dolazeæi sa sjeverozapada. Naselili su se u podruèje današnjeg Panðaba, donijevši svoj jezik
i tradiciju, te su tako arijska plemena uvelike utjecala na kulturu i
drevne religije starosjedilaca, matrijarhalnog društva utemeljenog veæ
u treæem tisuæljeæu prije Krista.
Prije nadiranja arijskih plemena glavna karakteristika religije doline Inda bio je kult plodnosti. Mnoge su životinje smatrali svetima (govedo, kozu, zmiju, krokodila),
a klanjali su se jednom glavnom božanstvu. Religija arijskih došljaka
potisnula je, ali i djelomièno asimilirala staroindijsku. Poput Grka, arijska su plemena prinosila žrtve bogovima
koji su predstavljali personificirane prirodne sile, dok je stara
religija doline Inda ukljuèivala yogu, odricanje i obrede proèišæenja.
U to doba se razvija i indijski jezik, što se danas zove sanskrtom.
Taj period ranog hinduizma naziva se još i vedskom religijom. Vede (vid znaèi »znati«), religijski tekstovi nastali oko 800. godine prije Krista
predstavljaju glavni izvor poznavanja prvotne vjere. Najmoæniji izraz
te rane religije jest obred, pomno razraðeni ritual kod kojega glavnu
rijeè vodi sveæenik, brahman. Hijerarhija koja je nastala vršenjem obrednih radnji vjerojatno je prvi zametak kasnijeg društva podijeljenog na kaste.

Vede
Svete staroindijske knjige stoljeæima su prenošene usmenom predajom, te su konaèno redigirane koncem 6. stoljeæa prije Krista. Vede u užem smislu sadržavaju èetiri zbirke stihova (samhita) i proze obrednog, mitološkog i magiènog karaktera:

• Rgveda
  
• Samaveda
  
• Jadžurveda
  
• Athervaveda.
  

Najstarija je Rgveda napisana drevnim oblikom sanskrta s podruèja sjeverozapadne Indije.
Napisana je vjerojatno u razdoblju izmeðu 1300. i 1000. prije Krista te
sadrži 1028 himni s više od deset tisuæa strofa. Himne su obièno
upuæene jednom bogu, ali se i drugi razlièiti bogovi u njima pojavljuju. Najpopularniji je bog Indra, koji je prikazan kao ratnik koji pobjeðuje sile zla i stvara svijet, dok je Varna glavni bog koji upravlja ceremonijalnim obredima i zakonom. Dharma (kozmièki red) pod njegovim je nadzorom i on osigurava da ne bude prijestupa, kako kozmièkih, tako ni ljudskih.
Prvotnim zbirkama poslije su dodane Brahmane, opsežni komentari i obredni propisi. Posljednji dio Veda jest Upanišad (»Tajna nauka«), zvana i Vedanta, prozna zbirka filozofskog i teološkog karaktera.
Vede imaju izvanredno povijesno i filozofsko znaèenje, a dijelovi literarnog karaktera, iako malobrojni, istièu se velikom izražajnom snagom i dubinom. Himne Rgvede imaju važnost i kao najstariji uzorci indoeuropskog stiha, ali u njima nalazimo i prve tragove filozofske refleksije. Tako u njima postoji i najraniji izraz o bitku i nebitku, o zakonitosti svemirskog zbivanja i ogranièenom dosegu ljudske spoznaje.

Epovi i legende [uredi]


Razdoblje od 300. godine prije Krista do 300. godine poslije Krista bilo je odluèno za pojavu onog što nazivamo klasiènim hinduizmom. Pisane su sutre. One su uglavnom bile zbirke aforizama koje su nastojale istaknuti uèenje Veda i Upanišada. Božanstva iz Veda zamijenjena su starijim bogovima ili su poistovjeæena s njima. Rudra - moæni bog u vedskim himnama bio je tada poistovjeæen sa Šivom, »bogom
koji pleše«, èiji su kipovi pronaðeni prilikom iskopavanja u dolini
Inda. Zatim je uslijedilo razdoblje u kojem su zapisivane prièe iz
prošlosti.
Ono što je kružilo u obliku lokalnih legendi smatralo se najboljim izrazom indijskog pogleda na svijet. Epovi su ukazivali na trajnu borbu dobra i zla, kozmosa i kaosa u èovjekovim poslovima. Sva djela ukazivala su na potrebu da se otkrije smisao i svrha èak i u razdoblju nereda.
Epske pjesme Ramayana i Mahabharata spjevane su od 400. pr. Kr. do 200. poslije Krista, ali su se usmeno prenosile stotinama godina prije. Kasnije purane govore o bogovima i demonima. Ramayana


Ramayana je ep koji je nastao izmeðu 4. stoljeæa prije Krista i 2. stoljeæa poslije Krista sastoji se od 38 000 stihova. To je mit o spletki kojom je Rama, božanski junak i kralj, uklonjen s prijestolja, a njegova vjerna žena Sita oteta na Šri Lanku. Rama je utjelovljenje pravednosti i smatraju ga jednim od deset avatara (utjelovljenja) boga Višne. Pojavilo se mišljenje da bogovi u svakom razdoblju šalju jednog avatara.
U puèkom hinduizmu prièa o Rami
ne sluša se samo od ranog djetinjstva, veæ postaje i osnova
svakodnevnog života. Ramu se zaziva na poèetku svakog pothvata i
zahvaljuje mu se poslije uspješno obavljenog posla. Njegova junaèka
djela postala su primjer za ugledanje i poticaj za ispravno ponašanje.
Njegovo ime
služi za utjehu ostarjelima i pjevati æe ga okupljeni žalobnici, dok se
tijelo mrtvog èovjeka odnosi na spaljivanje. Ramina žena Sita postala je primjer vjerne žene, te su je velièali zbog njezinih vrlina ljubavi i odanosti.Mahabharata

Mahabharata je ep koji je nastao izmeðu 4. stoljeæa prije Krista i 4. stoljeæa poslije Krista. Najopsežnije je djelo svjetske književnosti sa više od 200 tisuæa stihova u 18 knjiga. Govori o ratu izmeðu braæe Pandava i Kaurava.
Bhagavadgita (»Pjesma uzvišenog«), nazivana èesto i samo Gita, najvažniji je i književno najvredniji od moralno–filozofskih spisa u Mahabharati, a u Indiji
je danas najpopularniji dio cijelog epa. Etièke dileme duha, koje u
umjetnièki oblikovanom dijalogu postupno zaoštravaju, smatraju se
najvjernijom ilustracijom indijske misli te se èesto Gita naziva Biblijom »hinduizma« zbog
svoje puèke privlaènosti te se istièe da je spas svima dostupan: klasne
razlike nisu prepreka veæ naèin da se osigura spas. Mahadžanapadi


Za vrijeme željeznog doba u Indiji nekoliko se mislilaèkih škola osnovalo i razvijalo u hinduistièkoj filozofiji. Tri su kljuèna dogaðaja uzrokovala nastanak nove epohe hinduistièkih mislilaca: upanišadsko duhovno podizanje, dolazak Mahavire, osnivaèa džainizma te Bude, osnivaèa budizma. Oni su nauèavali da pojedinac ne mora prihvatiti autoritet Veda ili kastinski sustav da bi postigao mokšu ili nirvanu. Buda je otišao korak dalje i tvrdio da postojanje duše ili Boga nije potrebno. U to su doba mnogi hindusi postali budisti ili ðianisti.U 7. stoljeæu prije Krista vlast sveæenika u društvu bila je u sjevernoj Indiji opæenito prihvaæena. No u to doba razvoja unutar hinduizma javljaju se pokreti džainizam i budizam, ali i pokret nazvan Upanišade.
Džainizam i budizam religije su koje su nastale na temeljima hinduizma. Mahavira, liènost u pozadini džainizma i Buda,
osnivaè budizma, pripadali su malim gradovima - državama unutar
arijskih plemenskih zajednica. Nastaju kao reformacijski pokreti
tadašnjeg još nerazvijenog hinduizma, no ipak u konaènici se formiraju
kao odvojene religije iako imaju velike sliènosti i zajednièke
elemente. Tako u džainizmu postoji tzv. »pet temeljnih vrlina«:
nenasilje, govorenje istine, poštovanje, èednost i nevezanost za
svjetovne stvari.
Buda, pravim imenom Siddhartha Gautama, odbijao je hinduistièke kultove žrtvovanja i sustav kasti te je pouèavao o novom naèinu osloboðenja i spasenja, koje je opisao kao »ugasnuæe« ili nirvana.
Smatrao je da je èovjekov osjeæaj žudnje odnosno želje, uzrok njegove
strepnje i patnje. Odbacivanjem želje postiže se osloboðenje i dostiže
se nirvana. Budino uèenje brzo se širilo prema jugu Indije i otuda na Šri Lanku i u Burmu.
Iako su džainistièke i budistièke ideje imale velik utjecaj na
razvoj hinduizma, kasniji hinduistièki uèitelji smatrali su ih
nepravovjernima. Nasuprot tome, postojao je drugi oblik polutajnog
uèenja koje se širilo preko uèitelja na uèenika unutar vedske baštine te je oblikovalo buduæi hinduizam. To uèenje postalo je poznato kao Upanišade.
Ti se uèitelji nisu bavili molitvama bogovima ili obrednim žrtvovanjem.
Pokušavali su dokuèiti osnove svemira, stvarnosti (brahmana) koja
prethodi svakom postojanju, istraživali su prirodu ljudske svijesti.
Kao i džainisti, i budisti su težili prevladavanju temeljnih osjeæaja
tjeskobe i frustriranosti koji obilježavaju ljudski život.
Upanišade su zapravo sveæenièki priruènici, teorijske rasprave koje parabolama obznanjuju svoje viðenje stvarnosti, filozofske spekulacije koje su se oèitovale u panteistièkom uèenju o brahmanu, neutralnoj duši svijeta koja prožima sve stvari, ali u pojedinom se biæu javlja kao atman,
individualna svijest o samom sebi. Smatrano je da je put do spasa
zapravo put do znanja i duhovnog uvida, odnosno da se spasenje
individualne duše ne postiže obrednim prinošenjem žrtve, nego filozofsko–mistiènim poniranjem u tajne biæa i sjedinjenje s bogom.
Meðutim njihova uèenja su bila suviše apstraktna i nepristupaèna
obiènom puku pa su stoga ostala dostupna samo veoma malom krugu
vjernika.
Islam i Bhakti


U posljednjih dvanaest stoljeæa muslimanska je vojska èesto prodirala u Indiju i zaposjedala njezin sjeverni dio. Utjecaj budizma smanjivao se, a mnogi su se hindusi preobratili na islam. Neki su islamski vladari poput Aurangzeba uništavali hinduistièke hramove te progonili nemuslimane, dok su drugi, poput Akbara, bili tolerantniji.
Hinduizam je prošao kroz mnoge promjene zbog uèenja istaknutih uèitelja poput Ramanuje, Madhve ili Èaitanje. Sljedbenici Bakhti (= »predanost«) odmaknuli su se od apstraktnog pojma Brahmana koji je filozof Adi Šankara uèvrstio nekoliko stoljeæa ranije, prema avatarima poput Krišne ili Rame.

Izvor: Wikipedija

Brahma


Bog Brahma
ima ulogu stvoritelja, no unatoè toj važnoj ulozi ostaje potpuno
apstraktan. Gospodar je svih stvorenja, no ipak on je iznad i onkraj
štovanja i vjerojatno mu nije posveæen nijedan hram.
Brahmu èesto prikazuju kao boga s èetiri lica, kako obuhvaæa èetiri strane svijeta, i s èetiri ruke u kojima drži èetiri Vede. Katkad je prikazan kako jaše na labudu; katkad sjedi na lopoèu,
što je simbol èinjenice da dolazi od sebe i da nije stvoren. Njegova je
dužnost dovest mnoštvo u život na mjesto prvotnog jedinstva. Višnu


Bog Višnu štuje se kao veliki održavatelj, smatra se da upravlja ljudskom sudbinom. Èesto ga se prikazuje simbolièki: on može spavati na oceanu, koji predstavlja kaos, može biti na èelu nebeskog dvora, kao simbol Sunca, može biti izdignut na nebeskom orlu. Kult boga Višne veoma je omiljen. On je ujedno simbol božanske ljubavi, te se približava èovjeèanstvu u deset svojih inkarnacija ili avatara, od kojih je nekoliko i životinja, a najpopularniji su Rama i Kršna:

• Matsja - riba
  
• Kurma - kornjaèa
  
• Varaha - vepar
  
• Na-rasimha - èovjek-lav
  
• Vamana - patuljak
  
• Parašu Rama
  
• Rama
  
• Kršna
  
• Buda
  
• Kalki
  

Lakšmi


Jedna od najpoznatijih jest Lakšmi, božica bogatstva, svjetla, mudrosti, lotosa i sreæe, a takoðer i ljepote, hrabrosti i plodnosti. Smatra se Majkom Svemira. Njezina je inkarnacija Sita, Ramina žena te je tako Višnuova ljubav. Šiva


Šiva je božanstvo u kojem se sve suprotnosti susreæu i razrješuju u osnovno jedinstvo. Simbol Šive jest falus ili lingam te predstavlja mušku ulogu u plodnosti i raðanju, a u veæini hramova posveæenih Šivi nalazi se kip bika, simbola muškosti.
Šiva je razaratelj života, ali i njegov ponovni stvaratelj; grozan,
ali i olièenje blagosti. U njemu postoji spolno razlikovanje, ali je i
simbol jedinstva koje nadilazi svaku podjelu. On je izvor i dobra i zla.
U umjetnièkom prikazivanju od davnina èesto se prikazuje kao kralj
plesaèa, što je zapravo simbol utjelovljenja kozmièke energije. Ples govori o ritmu u srcu sveg postojeæeg – bilo u svemiru ili u pojedinaènoj svijesti, volji ili osjeæajima, gdje su znanje i privid (maya) u sukobu. Prikazuje se s mnogo ruku: jedan par izražava ravnotežu izmeðu života i smrti, dok drugi upuæuje na sukob izmeðu dobra i zla.

VJEROVANJA I OBREDI


Kaste


Prema vjerovanju, iz Brahminih
usta nastali su brahmani, iz ruku vladari, iz bedra zemljoposjednici,
trgovci i bankari, a iz stopala radnici, zanatlije i kmetovi.
Poslije se od te èetiri klasne skupine izrodila ideja da je neka
hijerarhijska struktura društva dio božanske težnje za prirodnim redom.
Klase (varna, što znaèi (»boja«) poslije su se raširile u mnogo
skupina odreðenih roðenjem koje su razlikovale porodice više prema
poslu koji su obavljale u zajednici. Smatralo se da jedino brahmani
mogu dovesti pojedinca u dodir s kozmièkim silama i jamèiti trajanje
života. Tako je sveæenièka klasa dobila svoj kljuèan položaj u društvu.
Iako je u najnovije vrijeme neke aspekte sistema kasta indijska
vlada stavila izvan zakona, sustav i dalje postoji kao integralni dio
indijskog društva. Pitanje braka
i uzimanja povezana su s klasnim podjelama. Razvila se ideja da su prve
tri klase odvojene od èetvrte time što su oni »dvaput
roðeni« ili »posveæeni«. No vrlo je vjerojatno da su ljudi èetvrte
kaste bili prvi prezreni od arijskih osvajaèa i smatrani pripadnicima
inferiorne varne jer su za razliku od njih bili tamnoputi.
Sveæenièka prevlast nad društvom nije prihvaæena bez pogovora,
pogotovo od vladajuæe klase. Kroz povijest razvijali su se mnogi
pokreti koji su se zalagali za promjene takvog društvenog ureðenja, s
manje ili više uspjeha u svojim težnjama.

Hinduistièka etika

U klasiènom hinduizmu djelovanje (karma) i dužnosti (dharma) glavni su pojmovi.
Karma æe nagomilavanjem dobrih i loših djela utjecati na èovjekovu
sudbinu, ali ne postoji jedan naèin da se postigne dobra karma. Rano u
vedskom periodu postojala je ideja o opæem moralnom zakonu (rita) kojeg
su èuvali bogovi Mitra i Varuna. Molitva i žrtva bile su potrebne da se održi pravilan odnos meðu božanstavima i èovjekom, a grijeh je mogao biti moralni ili obredni.
Moralni zakon izražavao je osnovu društvenog poretka koji je bio pod
kontrolom priruènika sveæenika i zajamèen od vladara, no moralni zakoni
i djelovanja bili su usko povezani uz klasnu podjelu društva, tako dharma
nikad nije postala apsolutna vrijednost za sve pripadnike indijskog
društva. Veliku su ulogu pri odreðivanju moralnih vrijednosti odigrali
staroindijski epovi koji naglašavaju neke osnovne etièke vrline -
dužnosti djeteta prema roditeljima, ljubav i naklonost koju roditelji moraju pružiti djeci, uzajamno poštivanje u braku, ljubav i sklad kao ideal.
Težnja za bogatstvom i sredstvima za život, uživanje u veselju ili
ritualne pobožnosti bili su relativni za one koje žive u svijetu
etièkih nastojanja. Jedina apsolutna etika bila je povezana s
osloboðenjem pojedinca od ciklusa ponovnog raðanja. »Traganje za
blaženstvom« zapravo znaèi poštovanje osnova moralnosti – sanātana dharme: uzdržavanje od ubijanja, kraðe, spolne neèistoæe, laži ili uporabe opojnih sredstva.
Ako se ne pridržava tih »zabrana«, pojedinac ne može steæi osnovnu èistoæu koja je potrebna da se doðe na put prema mokši, na put ka osloboðenju, koji se još naziva ðnanamarga. U novije vrijeme više se naglašava napredak nego ciklusi vremena, te æe današnji Hindus govoriti o opæem dobru kao cilju koji treba postiæi.Za hindusa je mokša veliki cilj. Ta želja za oslobaðanjem nije politièka, nego duhovna, a po filozofskom (upanišadskom) uèenju, mokša se istièe kao oslobaðanje od tereta neznanja jer je neznanje to što sputava èovjeka u vjeènom krugu roðenje – smrt – ponovno roðenje, koje izražava samsara.
Osloboðenje æe se postiæi onda kada »znanje zamijeni neznanje – kad se
stvarnost ispravno shvati, a prolaznost i privid odbaci«. Vjerovalo se
da æe se kontrolom disanja dopustiti »sebe« da napusti tijelo i krene putem znanja (ðnanamargom – ili putem prema mokši). Vjerovalo se da se kontrolom disanja uspijeva postiæi efekt zatvaranja arterija srca prema èelu, te na taj naèin »duh kreæe do svog doma u srcu«.

Joga


Za hindusa posebno se znanje stièe meditacijom praæenom disciplinom joge (yoga) i ponavljanjem misteriozne mantre »Om«. Joga
kao znanost, kao razvijena i ustaljena praksa sa svim svojim
metodološkim obilježjima, ima više od 6 000 godina žive predaje, koju
možda ne poznaje ni jedna druga znanost. Izvorno pripada jednoj od šest
klasiènih hinduistièkih filozofija – odnosno naèina duhovnosti. Joga
sadrži osmerostruku metodu savladavanja: yama (apstinencija, govorenje istine, uzdržavanje od ubojstva, jaèanje kreposti, samokontrola), niyama (pridržavanje pravila, vršenje pobožnosti), asana (položaji tijela), pranayama (vježbe i regulacija disanja), pratyahara (nadozor tj. obuzdavanje osjetila), dhyana (meditacija), dharana (kontemplacija) i samadhi (oslobaðanje, prosvjetljenje).
Moderna joga stekla je znaèajna priznanja i kao izvor izvrsnog zdravlja te je kao takva prihvaæena od zapadnih struènjaka i Svjetske zdravstvene organizacije. No ipak, osim u Indiji, još se samo u nekim privatnim klinikama u SAD-u, Velikoj Britaniji, Japanu i Izraelu, yoga i ayurveda (indijska tradicionalna medicina) sustavno primjenjuju.
Terapijska joga sastoji se od više stotina tjelesnih vježbi stavova
i tehnika disanja. Ako se nauèi i redovito prakticira tehnika joge,
ubrzo se uoèavaju brze pozitivne promjene zdravstvenog stanja i izlazak
iz fizièke i psihièke inertnosti.
Brojna zdravstvena istraživanja dokazala su kako se sustavnim
provoðenjem terapijske joge postižu bolji rezultati ozdravljenja, u
odnosu na konvencionalnu medicinu, kod niza bolesti: karcinoma, side, metabolièkih i endokrinih oboljenja, bolesti živèanog sustava, migrene, astme, nesanice, bolesti kralježnice i zglobova, visokog i niskog tlaka…

Bhakti

Jogini su težili potiskivanju želje, ljubavi i opæenito osjeæaja. Odogovor i reakcija na krutost i strogost joge bila je bhakti - odanost jednom odreðenom bogu koja je postala jak element u puèkoj religiji. Za razliku od ideje vjernièkog, intelektualnog i racionalnog elementa kod joge, bhakti istièe zanos i oduševljenje odnosa ljubavi, te tako mnogo uspješnije zadovoljava emocionalne potrebe vjernika.
Izmeðu 7. i 10. stoljeæa mnogo je tamilskih pisaca (tamilski jezik jedan je od èetiri dravidska jezika na jugu Indije) izražavalo svoje vjerske osjeæaje i iskustvo s velikom toplinom i vjerskim žarom. Jedan tamilski pisac piše:
<blockquote>
»Bhakti je uzburkan osjeæaj, koji guši govor, èini da suze
teku, a kosa se diže od ugodnog uzbuðenja i èesto dovodi do histeriènog
smijeha i plaèa, do iznenadnih napada nesvjestice i dugih nesvjesnih transeva«
</blockquote>
U 11. stoljeæu veliki tumaè Ramanuða uvodi pojam bhakti u klasiènu, razvijenu hinduistièku tradiciju. Za njega je to više oblik intelektualne meditacije
praæene ljubavlju, ali bez oduševljenja i zanosa koji i dalje postoje
na puèkoj razini. Kao odraz odanosti prema odreðenom bogu, specifièno
prema Kršni ili bogu Višni, pripadnici višnuitske sekte crtaju crvene ili bijele uspravne linije na èelu ili crne, crvene ili bijele toèke izmeðu obrva.
Osim ritualnih radnji i sveèanosti, postoje i himne
velièanja koje se pjevaju i kipovi kojima se vjernici trebaju diviti i
obožavati, ali to za hinduizam nije »idolopoklonstvo«. Idol u tim
trenucima štovanja postaje žarište kroz koje se štuje bog, koji ni u kakvu obliku ne može biti prikazan.

HINDUISTICKI PRAZNICI

• Divali, novogodišnja svetkovina svjetla
  
• Holi, proljetna svetkovina
  
• Janmaštmani, Kršnin roðendan
  
• Šiva Ratri, glavna svetkovina Šive
  

oni bash weruju u reinkarnaciju i karmu.ja owu weru poshtujem najwishe od swih

meni je bas zanimljiva...znam da smo iz istorije ucili o Ramajani i Mahabharati...volia bih da idem na caosve joge...

*Little princess* wrote:meni je bas zanimljiva...znam da smo iz istorije ucili o Ramajani i Mahabharati...volia bih da idem na caosve joge...

aha,a postoje josh prawci lamaizam i djainizam,tako neshto :D i taj zadnji zahtewa strogi asketizam.njega je propowedao mahatma gandi i zato me sada ne chudi shto je onako izgledao,ko kostur...
e l.princess,joga je odlichna,moja mama je pre predawala ;) ja je wolim zato shto ti se od tih wezbi zategne telo samo tako xD

pa da ali gdje ja u ovom mom gradu mogu na jogu ici pih nigdje?nema toga ovdje, mada znam ono kao mozes i sam da to radis ali ipak nije to to...

ne znam gde ziwish ali sigurno ima tamo bar jedan kurs joge....a imaju i da se kupe neke knjige u kojima je objashnjeno kako da se rade wezbe,nije to nishta komplikowano

ma nema bona da ima isla bi sigurno....pa jedino sa tim knjigama inace nista...

Nisam imala volju da citam sve do kraja ali mi ova vera deluje nekako "najbolje" ili "najcistije" ... ne znam kako da se izrazim

meni je ovo bas zanimljivo mada nisam sve procitala

Ni ja nisam sve procitala,mrzelo me... A za ovu veru ne znam ni sama sta da mislim... Po nekim stvarima mi je slicna nekim drugim verama... Ne cini mi se da se bas toliko razlikuje...

Nisam pročitala sve jer je predugačko. :O Pa, to izgleda kao skup svih vjera, jer se ide iz krajnosti u krajnost, iz monoteizma u politeizam, od vegeterijanca do svaštojeda... Dakle, ništa nije striktno... Sviđa mi se indijska kultura i posvećenost Bogu, zanimljive priče ali ništa više. Ne čini mi se kao nešto posebno. :)