Paranormalno

First topic message reminder :

Uklete kuce...
Duhovi...
Vestice...
Natprirodne pojave...
Strsne price...


Da li verujete u to?
Ako znate neku 'strsnu' pricu...Napisite...

Neznam sta da kazem...

E, ljudi, ima neko neku pricu, ja sam trazila, al nisam nasla nista dobro!

evo
Jedne veceri davnih pedesetih devojka je sanjala svoju baku,koja je
inace nedavno umrla. Baka joj je u snu rekla : ,,Idi do mog groba i
zabij u zemlju kolac. '' Devojka se momentalno probudila,sva
isprepadana i brze bolje krenula na groblje iako nije znala cemu to
vodi. Nasla je kolac i krenula onako u dugoj spavacici. Dosla je do
bakinog groba,pogledala u ime ispisano na spomeniku a zatim zabola
kolac u zemlju bas onako kako joj je baka rekla. Nista se nije desilo.
Nasmejala se i pomislila kako je glupa ispala,dosavsi na groblje zbog
glupog sna. Okrenula se i uputila se kuci. Medjutim,kad je napravila
drugi korak nesto joj nije dalo da se mrdne. Cimnula je jednom,dvaput
ali nije mogla da se pomeri . . . Odjednom je samo pala na zemlju.

Sutradan ju je policija nasla mrtvu. Sta joj se desilo? Zabila je
kolac preko svoje duge spavacice i zato nije mogla da se pomeri.
Mucenica je od straha umrla...............

Jadna!!!

Au!!!Jadna ona....

Zao mi ove...

Jao...

Jadana....bas mi je zaoo.....

Ovo nije nesto mnogo strasno, al aj da postavim!

Mladi Petar bio je odlièan uèenik. Kulturan, dobro vaspitan od strane porodice. Uzoran uèenik i dobar drug. Ponos cele škole, pobednik mnogih takmièenja u skoro svim nauènim disciplinama. Svi su ga voleli. I predavaèi, i drugi uèenici. Oduvek omiljen, stalno je bio u centru pažnje. Oko njega su obletale devojke, drugovi su se prosto takmièili ko æe više vremena provesti sa njim, rodjaci su dolazili iz daleka samo da ga pitaju kako je i na èemu trenutno radi... A njemu je to smetalo. Nije voleo gužvu, ni sva ta okupljanja. Više je voleo da se posveti svom radu u tišini, bez ometanja i prekida od strane radoznalaca. Daleko od toga da je bio neki divljak koji je mrzeo ljude, samo mu je sve to jednostavno dosadilo. Nigde nije imao mira. Ni kod kuæe, ni u školi. Nije mogao da ode na gradski bazen, u park na rekreaciju, nigde. Gde god bi se pojavio masa poznanika opkolila bi ga željna prièe i dokonih razgovora koje je on prezirao iz dna duše. Ali odgojen tako da prema svima bude fin, nije ih terao od sebe. Umirao je, ali je dopuštao svom ubici da još jednom zabije nož. Prièao je sa njima, stajao i gubio dragoceno vreme nužno potrebno za duga razmišljanja. Dugo se muèio, imao noæne more. Poèeo je da kopni i bledi. Uskoro su mu se pojavili podoènjaci, iskoèile jagodice, izbledeo nekadašnji vedar duh i ostala je samo ljuštura nekadašnjeg èoveka. Doktor, kao i svaki drugi, preporuèio mu je šetnje prirodom i kontakt sa ljudima. Nije ga razumeo. A on je samo želeo da se zatvori i odmori od sviju. Ne želeci da i dalje brine porodicu, poslušao je doktorov savet. Bar onaj o šetnjama. Medjutim, samo su ga još više presretali, zaustavljali na ulici, raspitivali se o nepoznatoj bolesti, naèinu na koji se leèi... A onda je neko predložio da šeta noæu. Jednostavno, ne seæa se ni ko je to rekao. Nekoliko drugova iz škole su ga zaustavili, prièali o svemu i svaèemu. nije ih ni slušao. Samo je èuo kad neki glas, kao iz daljine, kaže da je veoma vruæe i da je uveèe lepše za šetnju. Tako se rodila ideja. Možda ne odmah, ali koren je bio posadjen, rastao i okupio njegov celokupan um do sutrašnjeg dana. Tada ga je i izneo porodici. Rekao im je, za ruèkom, samo tako, da æe od sada šetati noæu. Zbunjeni, iz poèetka pokušali su da ga odgovore. Ali ne, bio je jak. Suprotstavio im se, rekao da æe ili biti tako ili nikako. Kad veæ žele da ide u šetnje, iæi æe kad on hoæe. Tako je i bilo. To vece, oko 23 èasa, spremio se i izašao iz stana. Pomalo sumnjajuci u to da æe ostati neprimeæen, sišao je niz stepenište i izašao ispred zgrade. Nije bilo puno ljudi. Uglavnom starije osobe. Hladan vetriæ pomilovao ga je po obrazu. Stvarno je prijatnije nego po danu, pomislio je. Krenuo je laganim korakom izmedju zgrada. Uglavnom sve je prekrivala tama, razbijena tek pokojom uliènom svetiljkom oko koje se skupljala gomila insekata. Uživao je u igri senki na terasama i fasadama zgrada pored kojih je preolazio. Posmatrao ih je kako se brzo menjaju u odnosu na njegovo kretanje; svetlo i tama igrali su svoj noæni valcer ne interesujuæi se za usamljenog prolaznika. A onda su zgrade polako ostale iza njega. Prešao je preko mraènog parkinga i ušao u park. Kako je on samo izgledao drugaèije nego za vreme dana. Petar prosto nije mogao da veruje. Bledi i slabi zraci uliènih svetiljki jedva su se probijali kroz olistale krošnje drveæa. Lišæe je nežno šuštalo na vetru. Sve je bilo u nekoj blagoj i magiènoj poluseni iznad koje se, visoko na nebu, uzdigao pun mesec u svojoj zlatnožutoj boji. Oko njega se vila krvavocrvena koprena, odvajajuæi ga od oblaka koji su prolazili i istièuæi ga kao kakvo svevideæe oko. Jedan jaèi nalet vetra proterao je Petru studen kroz kosti. Možda je ipak hladnije nego što je mislio, trebalo bi malo više da se zagrne. Uzeo je duks koji mu je do tada bio zagrnut oko pasa i poèeo da ga oblaèi. U trenutku dok mu je glava bila skrivena majicom, a pogled onemoguæen, Petar oseti neki neprijatan oseæaj. Pogledao je oko sebe. Nije bilo nikoga, dokle god je pogled sezao. A to nije bilo daleko, jer su ga, kako je odjednom shvatio, opkolile senke. Nije shvatao šta se desilo. Još malopre bio je u svom parku u kom je bio hiljadu puta, a sad je gledao u potpuno nepoznato mesto, opkoljen nepoznatim krošnjama koje su se savijale ka njemu kao da žele da ga ugrabe, senke su mu se približavale stežuæi obruè, a mesec ga je posmatrao odozgo pazeæi na svaki njegov pokret. Osetio je kako mu je disanje duboko i da mu srce lupa jako. Odluèio je da se vrati kuæi. Okrenuo se naglo, hteo je da potrèi. A šta ako ga neko od poznatih vidi kako beži od mraka? Ako do sutra bude predmet svih šala u školi, u gradu? S mukom je progutao nakupljenu pljuvaèku i zakoraèio ka izlazu iz parka. Hodao je sporo, ali ne zastajkujuæi. Noge su mu bile teške, i trošio je mnogo snage da ih pokrene. A onda je osetio. Neko ga je posmatrao. Okrenuo se i pogledao. Iza njega nije bilo nikoga. Osetio je kako mu srce lupa sve jaèe. Skoro da nije uopšte disao. Polako, pazeæi da ipak nešto ne uoèi u žbunju pored staze, okrenuo se da podje. Ispred njega je stajala visoka prilika ogrnuta senkom. Uspeo je da vidi samo zelene oèi koje su ga posmatrale sjajeæi se na meseèini koja se probila kroz granje...
U polusnu, Petar oseti nesto meko pod rukom. Platno. Bio je to èarsaf. U trenutku se razbudivši, opipao je jastuk pod glavom. Tvrdo-uštirkan. Iako je prostorija bila u tami nazreo je da su zidovi okreèeni u belo. Zid levo od njega bio je zaklonjen belom zavesom, a jedina vrata bila su desno, pri kraju suprotnog zida. Veæ je bio tu. Bolnica. Oseæaj olakšanja prostruji mu telom, koje se naglo opusti. Petar udahnu duboko i pokuša da se seti šta se dogodilo. Verovatno ga je neko napao, i sad je u bolnici. Nije mogao da se seti napadaèa. Samo zelenih oèiju koje su blesnule na meseèini. Verovatno æe ga ispitivati policija, želeo je da se seti, da tu protuvu sto pre uhvate, ali nije mogao....
Vrata se otvoriše. Petra zaslepi svetlo neonske sijalice koja je treperila u hodniku. Primetio je siluetu na vratima. Neko je stajao tu, ali nije mogao da razazna da li se radi o muškarcu ili ženi. Jednostavno, zaslepljivalo ga je svetlo. A onda zaèu tih i nekako blag muški glas:" Kako se oseæate mladiæu?". Ovo ga potpuno razbudi. "Dobro sam. Èini mi se da sam bio napadnut, ali mislim da mi je sad dobro , doktore..."
"Doktor?", zaèudi se osoba na vratima, "ne, nisam ja doktor. Ako baš želiš titule, recimo da sam Grof..."
Petar malo bolje pogleda sobu i shvati da mesto na kom lezi nije krevet....

:shock: :no: sta se posle desilo????

anita wrote::shock: :no: sta se posle desilo????

pa zar ne kapiras?ovaj grof je bio grof drakula i popio je petru krv...

Postavljacu jos, sam ne sad!

aaahaaaaaa,izgleda slabo kapiram :sad:

Evo ja sam nasla nesto......
Muž i žena su bili presretni kada im se rodila prekrasna djevojèica. Djevojèica je narasla i slavila svoj 4. roðendan. Uz poticaje prisutnih nagnula se nad tortu da ugasi svjeæice kada joj je plamen zahvatio plave kovrèe kose. Djevojèica je poèela vrištati od boli i plave oèi su joj se ispunile suzama. Prije nego su prisutni odreagirali plamen joj je ostavio velike opekline po licu. Otac je pozvao hitnu dok je djevojèica ridala na majèinim rukama. Hitna je stigla i krupni doktor je unio djevjèicu u vozilo. Roditelji su željeli s kæeri otiæi u bolnicu ali je lijeènik rekao da bi bilo bolje da ostanu kod kuæe i da æe im telefonom javiti kako je prošla operacija. Nakon gotovo 5 sati èekanja iz tišine se zaèuo telefon. Majka je pohitala i podigla slušalicu kada je èula najgoru stvar u svojem životu: "Vaša kæer je preminula". Na pogrebu djevojèice je vladala velika žalost. Kada su ožalošæeni roditelji stigli doma zazvonio je telefon. Majka je podigla slušalicu i sa druge strane je zaèula glas svoje kæeri: "Mama, moja svjeæica se još nije ugasila". Majka je mislila da joj se prièinilo iako joj je iste noæi u san došla njezina kæer i ponovila iste rijeèi: "Mama, moja svjeæica se još nije ugasila". Majka je svaku noæ sanjala isti san te je zatražila pomoæ lijeènika. Kada se vratila kuæi s naizgled uspješne terapije otišla je u sobu svoje kæeri, otvorila vrata i ostala je bez daha. Hladni žmarci su joj prolazili leðima dok joj je pogled bio usmjeren na lutkicu koja je stajala na krevetu njezine kæeri. Bio je to najdraži medvjediæ njezine kæeri. Pitate se što je u tome neobièno? E pa neobièno je upravo to što je njezina kæer bila pokopana s tim medvjediæem koji je sada stajao na njezinom krevetu. Žena je zgrabila medvjediæa ptrèala na groblje te zahtjevala da otvore lijes njezine kæeri. Kada su otvorili lijes imali su što vidjeti. Unakaženo lice djevojèice, potpuno izgreban lijes i utvrðeno je da su svi prsti djevojèice pojedeni...
Sta mislite??

Da li vi stvarno verujete u ova cuda... jest da nam jezza prodje kroz tijelo dok citamo al'......... mislim da su filmovi poooono bolji....

Meni je jezivije dok citam...valjda zatos to ja onda zamislim neke svoje slike pa to ispadne strasnije nego sto bi bilo u filmu....

meda je glavni osumnjicheni...a mozda je i doktor zloca...

~Dora_95~ wrote:Meni je jezivije dok citam...valjda zatos to ja onda zamislim neke svoje slike pa to ispadne strasnije nego sto bi bilo u filmu....

Slazem se sa tobom!

Mozda je dete imalo klinicku smrt...

Misterij Davida Langa

Dogodilo se to u jednom trenu, 23.rujna 1880.g, sunèanog poslijepodneva na farmi Davida Langa, nekoliko kilometara od mjesta Galatin, država Tenesi, SAD.

Sudbina je htjela da se ova misterija odigra u prijatnoj okolini. Langov dom je bila velika kuæa od cigle i sastojala se od više dijelova, sva obrasla lozicom. Ispred je bio veliki pašnjak, koji je stoka uredno popasla a sada je posmeðio od dugotrajne ljetne suše. Toga poslijepodneva dvoje djece Langovih, osmogodišnji George i jedanaestogodišnja Sarah, igrali su se igraèkom koju im je otac tog jutra donio iz Neshwilla - drvenim kolicima koja su vukli drveni konjiæi. Djeca su vukla igraèku po dvorištu a roditelji su ih gledali.

Gospodin Lang je pošao prema ogradi pogledati svoje konje sa kojima se je ponosio. Stao je uz ogradu i pogledao na svoj veliki džepni sat kada mu žena doviknu: "Vrati se brzo, Davide, htjela bih da me odvezeš u grad prije nego se duæani zatvore". David mahnuvši rukom reèe: "Evo me za par minuta".

Ali, nije se nikada vratio, jer je David Lang bio samo trideset sekundi udaljen od sastanka sa sudbinom, ma kakva da je ona bila!

Djeca su se prestala igrati jer su ugledala laku dvokolicu kako se približava iz daljine. Dolazio je sudac August Pack koji im je uvijek donosio darove. Gospoða Lang je takoðer vidjela dvokolicu, i David isto tako, jer je mahnuo sucu i krenuo prema kuæi.

David Lang nije uèinio više od pet-šest koraka, kada je nestao na oèigled svih prisutnih. Gospoða Lang je vrisnula. Djeca su ostala zabezeknuta. Svi su instinktivno potrèali prema mjestu gdje je Lang bio viðen posljednji put prije par sekundi. Sudac i njegov zet, koji je bio u dvokolici, potrèaše preko polja istog trena. Nije bilo ni grma ni stabla ni rupe koji bi narušavali površinu. Niti ikakvoga traga koji bi pokazivao što se je desilo sa Davidom Langom. David Lang je nestao pred oèima supruge, dvoje djece i dvoje ljudi u dvokolici.

Naknadna ispitivanja svjedoka pokazala su da su svi vidjeli iste stvari u isto vrijeme i na istom mjestu. Mjesni geodet je pregledao teren i izjavio da nema nikakvih podzemnih šupljina ni rupa te da je sav teren vrlo èvrst. Nikada nije bilo pogreba niti zadušnica za gospodina Langa. Njegova žena, koja je poživjela još mnogo godina, živjela je u nadi da æe se on, David Lang, jednom vratiti. Najzad je dozvolila sucu Packu da iznajmi cijelu farmu osim pašnjaka ispred kuæe. Pašnjak je ostavila da bude nedirnut dok je ona živa.

Koliko je bio èudan nestanak toliko je èudno i ono što je primjetilo dvoje Langove djece jedne tople veèeri u travnju 1881.g, sedam mjeseci poslije dogaðaja.

Djeca su zapazila da se na onom mjestu gdje je otac bio zadnji put viðen nalazi krug zakržljale žute trave od nekih pet metara u promjeru. Jedne veèeri dok su stajali pored tog kruga jedanaestogodišnja Sarah je zazvala oca i na njihovo iznenaðenje èuli su njegov glas koji je zvao u pomoæ... ponovo i ponovo... sve slabije, dok nije utihnuo, zauvijek.

Cudno....

wow...jeste cudno

Aha.

Uuuuuuu jbt!!! Ako ne budem mogla da spavam,moracete da mi snimite uspavanku i posaljete :lol: :P

SAMA U MRAKU





Tatjana je stavila ruke dublje u džep da joj
bude toplije, vjetar je
nosio snijeg u njeno lice. Oko nje su bile samo visoke zgrade. Ceste su
bile
potpuno prazne. Nitko osim nje nije hodao ulicom. Tatjana je poželjela
da ne
mora tako kasno hodati kuæi sama, ali zbog posla u jednom kafiæu,
ponekad je
radila do kasno. Tako je hodala dok nije došla do jedne male
ulièice kroz koju
je morala proæi na putu do kuæe. Polako je ušla u ulièicu. U
ulici nije bilo
nikakvih svjetala. Ulica joj je izgledala puno duža, nego što
izgleda po danu.

Tatjana je bila jako uplašena, hodala
je brzo ne gledajuæi
nigdje na
stranu. Jedina stvar koja joj je davala snagu da ide dalje je bilo to
da æe
brzo stiæi kuæi.

''Što je to bilo?'', pomislila je
Tatjana nakon što je
èula nešto poput
koraka.

Uhvatio ju je još veæi strah kad je
ponovno èula zvuk cipela iza
nje.

Stala je. Poèela se okretati da vidi tko je
to. Nije nikog vidjela, oko
nje je bio samo mrak.

''Ima li koga?'', poèela je dozivati nekoga.

Nakon što je malo promislila, shvatila
je da bi bilo bolje da
nije
ništa rekla. Ako ju netko slijedio, on bi mogao opaziti
intenzivni strah u
njenom glasu. Opazio bi njenu ranjivost.

''Ti si dobro, nitko te ne slijedi.'',
Tatjana je to ponavljala u sebi.

Jedino što je sada željela je bilo da
bude u svome sigurnom
stanu.

Osjetila je da ju je netko uhvatio s leða.
Htjela je pobjeæi, ali nije
se mogla pomaknuti. Èula je jedan glas iza leða. Osoba je tiho rekla:
''Dobra
veèer''

Okrenuvši se, našla se licem u
lice s nepoznatim
èovjekom. On je bio u
ranim dvadesetim godinama, s crnom kosom i crnim oèima. Koža mu je bila
blijeda, bez ikakve boje.

Tatjana je samo šutjela i gledala u
njega. Njezino srce je
lupalo
glasno.

Tatjana se uspjela otrgnuti od njega i poèela
je trèati u smjeru u
kojem je pretpostavljala da je njezina kuæa. Jurila je niz ulicu i veæ
se
zadihala od trèanja. Veæ je pomislila da æe joj noge otkazati od
trèanja, kad
se pojavio èovjek ispred nje.

Tatjana je naglo stala.

''Bezobrazno je otiæi bez pozdrava.'', rekao
je èovjek.

On se smijao i njegove oèi su pregledavale
podruèje.

''Šta hoæeš?'', poèela je
vikati Tatjana.

''Mi…….samo hoæemo
razgovarati'', rekao je èovjek.

''Mi…….?'', pitala je Tatjana.

Po prvi puta Tatjana je primijetila oko sebe
još nekoliko ljudi
koji su
je okruživali u krug. Stajala je tamo bespomoæno.

Kako bi ona voljela biti doma, sigurna u
svome domu….

Zatvorila je oèi i spustila se na koljena.
Tople suze klizile su niz
njeno lice. Osjetila je da joj nešto probolo vrat. Taj probod
bio bezbolan i
kao da ju je samo uspavao.

Tatjana se probudila u hladnom znoju. Tatjana
je shvatila da je doma u
krevetu, živa i zdrava u svome sigurnome krevetu. Samo èudna noæna
mora,
prekinule njen san.

Ali sve je izgledalo
tako…….stvarno. Da li je ona stvarno to sve
sanjala?

Tatjana je ponovno legla i stavila glavu
lagano na jastuk. Povukla je
prekrivaè preko ramena sretna što je kod kuæe.

Ali nešto nije bilo u redu.

Njezin vrat je bio vlažan s gustom tvari.
Neèim gušæim nego
znoj.
Prošla je rukom po vratu i pogledala u ruku. Boja s njezina lica
je potpuno
nestala.

''Krv'', viknula je Tatjana.

Krv je curila s njena vrata. Njezina bijela
majica je skoro cijela
postala crvena.

Tatjana je otvorila usta i ispustila veoma
jaki vrisak…..



CRKVA



Ova se
prièa dogodila davno prije automobila, autocesta ili
motela. Ljudi su putovali sporo i dugo na konjima ili koèijama. I
vagoneri –
kako su prije zvali ljude koji èesto putuju, bili su jako umorni od
puta i
željeli su naæi mjesto gdje mogu prespavati.

Jedan
vagoner – Božo Nikoliæ je krenuo na jedno dugo
putovanje. Vozio je potrepštine za jednu farmu u Lièkoj Rjeèici.
To putovanje
je trebalo trajati 2 dana. Kada je poèela padati noæ, postajalo je
hladno, a i Božo je postajao umoran i
gladan. Stoga
je on odluèio negdje stati da odspava.

Vidio je
jednoga farmera koji se vraæa sa polja i Božo ga
upitaše ga gdje može naæi neko mjesto da odspava. Starac mu
odgovori da nema
nikakvog odmorišta u blizini ali zna jednu preèicu do Lièke
Rjeèice, ali mu preporuèava
da tamo ne ide po noæi. Kada ga Božo pitao zašto, on mu odgovori
da je taj put
uklet.

Ali Božo
je bio preumoran i rekao je starcu da æe ipak iæi
tim putem. Rekao je da se ne boji da tamo ima duhova i da je putovajuæi
Likom
èuo mnogo takvih legendi i da nijedna nije bila istinita.

Božo je
ipak otišao preèicom i nakon nekoliko sati je
shvatio da ta ''preèica'' ustvari nije preèica. Oko njega je bilo samo
mraèno,
zastrašujuæe drveæe i èuli su se zastrašujuæi zvukovi iz
šume. Nakon nekog
vremena Božo je uoèio s lijeve strane malu bijelu crkvicu. Božo je
zakljuèio da
su vjerojatno otkljuèana vrata crkvice i da u crkvici može prespavati,
a ujutro
nastaviti s putovanjem. Došao je do crkve, otvorio
škripava vrata i ušao u
crkvu.

Crkva je
bila prazna. Nije mogao vjerovati kako je imao
sreæe što je našao tako mjesto u sred šume. Božo
je legao na klupu u stražnjem
dijelu crkve i ubrzo je zaspao.

Sat
vremena poslije Božu je probudio èudan zvuk iz prednjeg
dijela crkve. Èuo je zvuk ponovno, ali ovaj put glasnije. Božo je
našao
svijeæe, ali nije našao šibice da ih upali. Duboko je
udahnuo i krenuo u
prednji dio crkve. Kada se približavao u mraku je vidio nešto
bijelo da se
polako kreæe. ''Tko je to?'', upitao je Božo. Jedini odgovor koji je
dobio,
bilo je glasno, bolno stenjanje.

Božo je
našao šibice u svome džepu i pokušao je zapaliti
svijeæu, ali neuspješno. Sada se veæ bio jako prestrašio
kada je vidio da mu se
to približava. Kada mu se više približila, mogao je vidjeti da
je to žena u
dugoj, bijeloj haljini, njezina duga, neuredna kosa prekrivala je
njezino lice.
Sve je glasnije stenjala kada mu se približavala.

Božo je
poèeo bježati prema vratima i pokušao je ponovno
upaliti svijeæu, ali ponovno neuspješno. Žena se još
više približila njemu. On
je primijetio da je prednji dio njezine haljine umrljan blatom.

''Šššššštto
želiš???'', pitao je Božo, njegov glas je
podrhtavao od straha. Došao je do vrata, ali vrata su bila
zatvorena. Žena se
približavala sve bliže i bliže i njezino stenjanje je postajalo
glasnije.

Božo je
ponovno pokušao upaliti svijeæu i ovaj put je jedva
uspio. I kada je podigao svijeæu u zrak, prepao se i poèeo je
teško disati –
njezino lice je bilo toèno pred njegovim. Oèi su joj bile krvave, koža
blijeda
i ispucana kao stara, baèena lutka. Pokušala je dodirnuti
njegovo lice i u tom
djeliæu sekunde Božo je mogao da su njezini prsti bili slomljeni i
prljavi.

Božo je
otvorio vrata i trèao u svoju koèiju, mogao je èuti
njezine korake iza sebe. Brzo je odvezao konje i sjeo na vozaèevo
mjesto i
prije nego je krenuo, žena ga je vukla u pokušaju da ga
sruši iz koèije.

Božo je
ipak uspio pobjeæi i rano ujutro je stigao u Lièku
Rjeèicu. Uletio je u restoran i srušio se na stolicu. Zapalio je
cigaretu i
samo sjedio. Ljudi su ga samo gledali.

''Jesi li
dobro?'', pitao ga je vlasnik restorana. Božo mu
je isprièao prièu o duhu. Vlasnik ga je gledao neko vrijeme i rekao mu:
''To
nije bio duh. Mislim da si vidio Helenu Ivankoviæ. Policija ju veæ
traži
nekoliko dana.''

Vlasnik
je poèeo objašnjavati Boži o Heleni. On je rekao je
Helena mlada djevojka koja je pobjegla iz ludnice. Ona je rodila izvan
grada, a
nije imala muža i bojala se što æe mještani govoriti o
njoj, pa je ona ubila
dijete i zakopala ga duboko u šumi izvan grada.

Ali nju
je izjedala krivnja i poludila je. Nije ju se više
moglo kontrolirati, pa ju je njezina obitelj strpala u ludnicu. Dok je
bila
tamo, ona je tamo plakala i govorila da je imala dijete koje je sada
samo
negdje u hladnoj šumi. Ali problem je bio što ni ona
više ne zna gdje ga je
zakopala.

Jedne
noæi kad je doktor otišao u Heleninu sobu da joj da
lijek, nje tamo nije bilo.

Nakon
što je Božo rekao da je ona u crkvi, policija je tamo
otišla, ali tamo su pronašli samo blatne otiske nogu.
Božo nije ostao u gradu
dovoljno dugo da sazna što je bilo Heleni.

Božo se
kune da više nikad neæe iæi preèicama u koje nije
siguran da su sigurne, koliko god one skraæuju put.

I nauèio
je da treba slušati prièe koje narod govori, zato
što u njima uvijek ima malo istine, ako pažljivo
slušaš……